Luka Norković bio je učenik 1. razreda naše male šačice gimnazijalaca među ostalom šačicom učenika prvih razreda. Učionica njegovog 1.a smještena je nasuprot zbornice. Vrata su često otvorena i u prolasku se mogu čuti glasovi učenika, rasprave oko književnosti, problemskih matematičkih zadataka i svega ostalog što čini sastavni dio obrazovanja jednog gimnazijalca.

Naš Luka. Miran, šutljiv i samozatajan. Velikih krupnih očiju i iskrena osmijeha. U prolasku prema zbornici često sam znala na trenutak zastati i kimnuti glavom s neizrečenim pitanjem: Je li sve u redu? A dječakov treptaj očima i široki osmijeh bili su potvrdan odgovor na to moje, samo nama znano nepostavljeno pitanje.

No, Luka je bio šutljiv samo na riječima jer čovjek se može izražavati na različite načine; riječima, pokretom, glazbom, kistom... A upravo ovo posljednje, bio je Lukin medij putem kojeg su njegove misli, ideje i razmišljanja poprimali oblik i postajali dio opipljive stvarnosti. Slikanje je bio njegov veliki talent, a kistovi i boje, papiri likovne mape i platna bili su njegov svijet.

U utorak, posljednjeg dana ove nastavne godine, u radosti i veselju trebali smo obilježiti Dan škole, a Lukini likovni radovi trebali su biti dio naše izložbe, presjeka svega onoga što smo ove školske godine učili i radili, svih naših uspjeha i ponosa svim našim učenicima. No, u samo jednom trenu, tragedija nas je sve obavila neizmjernom tugom.

Jučer je zauvijek prestalo kucati srce dječaka krupnih očiju i iskrena osmijeha. Jučer je mač boli probio srce Lukinih roditelja i obitelji, neizmjerna tuga nadvila se nad našu školu i naš mali grad. I više nikada ništa neće biti kao prije jer Luka više nije među nama.

Zašto se događaju tragedije? Zašto stradaju i umiru djeca? Mnoštvo je pitanja 'zašto' na koja čovjek u svojoj slabosti, pred tajnom Neizrecivoga, nema i nikada neće pronaći odgovor, već samo snagu, utjehu i nadu da ovdje i sada nije naš kraj.

Dragi naš Luka, anđele mili, vječnost je beskonačno prostranstvo i nepregledno slikarsko platno. Neka tvoja nevina dječja duša oboji Nebo šarenim bojama u svim prekinutim potezima kista ovozemaljskog života.

U vjeri i nadi konačnog susreta u vječnosti, u svoje ime i svih učenika i djelatnika Srednje škole Glina, izražavam iskrenu kršćansku sućut majci i ocu, sestrama, obitelji, rodbini i prijateljima.

Mirno snivaj, nasmijani naš dječače.

Mirno spavaj, dragi naš Luka.

Anđele mili, u raj poveli te anđeli.

Počivaj u miru božjem.

Ravnateljica Marija Margušić-Novosel