preskoči na sadržaj

Login
Korisnik:
Lozinka:
Dragulj - školski list

INTERVJU - SLAĐANA BUKOVAC

           Ema Iharoš, 4.a i Maja Dražić, 4.a

          Slađana Bukovac je spisateljica rođena na području Gline, točnije u seoskom naselju Skela. Napisala je nekoliko romana, a posljednji roman, Stajska bolest, je posebno uspješan. U Knjižnici i čitaonici Glina održavao se književni susret sa spomenutom spisateljicom te je ista pristala na intervju za naš srednjoškolski list. Intervju je protekao u opuštenoj atmosferi, a gospođa Bukovac oduševila nas je svojom otvorenošću. Neki od njenih odgovora su neočekivani za jednu spisateljicu, što je kasnije i sama naglasila.


 Rođeni ste u Glini. Smatrate li da vas je to na neki način obilježilo?

Svakako je. Uvijek nas, na ovaj ili onaj način, obilježi mjesto u kojem smo rođeni. Ovo je jedna specifična regija, a mene je upravo jako odredila ova knjižnica. Tada nije izgledala ovako zabavno. Bila je to nekad jako mračna prostorija s visokim policama i puno manje knjiga. Tu sam provodila dosta vremena jer u moje vrijeme nije bilo toliko slobodnih aktivnosti kao danas pa smo vrijeme provodili ili na ulici ili u knjižnici.

Veže li vas neko zanimljivo sjećanje uz djetinjstvo u periodu kada ste živjeli u Glini?

Naravno. Većinu svoga djetinjstva sam provela u selu koje se zove Skela. Ne mogu izdvojiti neko posebno sjećanje, ali i danas poznajem svaki detalj toga krajolika jer je ostao isti pa mi je to nekako važnije od samoga grada koji se dosta promijenio od tog vremena.

Jeste li požalili što ste otišli iz Gline?

Ne, no ipak, čovjeku uvijek bude na neki način žao. Uvijek kada se vratite razmišljate što bi bilo da ste ostali, ali često se otići mora, život je jednostavno takav.

Srednju školu ste završili u Sarajevu. Kakav razvoj događaja je utjecao na to?

Za to je bilo nekoliko razloga. Ja sam se htjela odseliti u to vrijeme već, što je pomalo bila i nekakva tinejdžerska pobuna, htjela sam biti samostalna s petnaest godina. Osim toga je jedino tamo i u Zagrebu postojao smjer kulture. Prijavila sam se i u  Sarajevo i Zagreb, ali na kraju sam  u Sarajevu upisala srednju i to je bilo to.

Kada ste bili srednjoškolka, jeste li se i tada zanimali za književnost i pisanje?

Zanimala sam se zapravo već od osnovne škole; pjesmice i slično, samo što je to tada bilo sporadično. Napisala bih nešto jednom u šest mjeseci pa bih to ostavila i više ne bih pogledala. Ali, da, jesam. Već kao malo dijete sam puno čitala, a pisanje je došlo nešto kasnije.

Gdje ste studirali?

U Zagrebu.

Evo sada jedno pitanje koje posebno zanima mlade. Volite li svoj posao i, ako da, zašto?

Ne mogu baš reći da jako volim svoj posao zato što sam dvadeset godina u medijima pa sam se stigla razočarati. Za mene je prošlo neko vrijeme kada sam imala velike iluzije da je moguće popraviti profesiju u kojoj radim. Sada sam u fazi da, za svaki svoj korak kojim nešto pokušam promijeniti, znam kakav će biti ishod- da neće uspjeti. Mislim da, u vrijeme kada sam ja studirala, nije bilo tako. Još uvijek je bilo šanse za mlade ljude koji se odluče za humanističke znanosti. Ja sam kroz svoj profesionalni put gledala kako ta šansa propada, ne samo za mene i moje kolege, nego i za naredne generacije. Kao zemlja Europske unije imamo šansu pristojno živjeti jedino ako se nađemo u nekom tehničkom, medicinskom i sličnom području rada. Novinarstvo je civilizacijsko dostignuće za koje društvo treba biti zrelo i treba imati novca. Novinare treba platiti, a za plaćati istinu nitko više nema interesa.

Kada usporedite novinarstvo kod nas i u ostalim europskim državama i Americi, ima li razlike ili im je sudbina ista?

Koliko čujem od poznanika, posvuda se javio trend opadanja reportaža, gledatelja,… Međutim mi smo tako mala zemlja da je teško uspostaviti bilo kakve mehanizme da preživi nešto što se tiče jezika, kulture i društvenih znanosti jer državni budžet nema mogućnosti to isfinancirati.

Kako izgleda vaš proces pisanja?

Ovisi kako kada. U pravilu dosta kaotično. Nikada nemam strukturu pa da ispisujem dijelove te strukture. Ja pišem crtice, razrađujem nekakve tekstove dok se oni sami ne počnu sklapati u neku logičnu cjelinu. Onda cijeli taj materijal preradim da bih dobila neki žanr koji mi odgovara.

Odakle vam inspiracija za naslove djela?

S naslovima je uvijek teško. Ja nemam smisla za naslove uopće. Međutim, s knjigama je stvar u tome da imate vremena vrtiti hrpu ideja dok vam se jedna ne svidi. Moja zadnja knjiga je bila jedina koja je počela od naslova. Najprije sam smislila naslov, a onda sam počela pisati tekst.

Kada pišete, imate li na umu neku ciljanu publiku?

Ne. To je dosta teško jer, kada počnete imati na umu neku publiku, onda joj počnete podilaziti. Ako netko piše godinama, on je dovoljno vješt da zna pisati na način da se to nekoj grupi sviđa. Automatski ulazite u nešto što je koketiranje s čitateljem. Osobno nikada ne vizualiziram čitatelja jer ću mu početi podilaziti. Nikada nisam htjela biti pisac koji se nekome sviđa. Više mi je stalo da budem zanimljiv i provokativan autor, nego da se svima svidim i budem simpatična.

Za roman Stajska bolest, ideje i inspiraciju crpite s naših područja (Glina i okolica). Zašto baš odavde? Želite li poslati nekakvu poruku?

Krajolik je uzet s ovih područja. To je krajolik prikazanog terena između Gline i Skele, s tim poplavama, maglama,… Zapravo je idealan za radnju moga romana. Što se tiče poruke, ne postoji neka osobita poruka koju želim poslati. To je zapravo moj oproštaj. Taj roman sam počela pisati u vrijeme kad sam se definitivno odselila čak i iz Zagreba. Nakon preseljenja u Istru mogla sam svratiti možda dva puta godišnje. Tada sam znala da je za mene s Banovinom zapravo gotovo i tu dolazi ta potreba da se oprostim od tog krajolika makar pisanjem.

Što vam prvo padne na pamet kada vam netko kaže pojam srednja škola?

Mi smo moju srednju školu zvali gimnazija i, kada mi netko kaže gimnazija, to je za mene jako ugodna asocijacija. Pojam srednja škola je za mene nešto neutralno.

Kada biste imali priliku poručiti nešto današnjoj mladeži, što bi to bilo?

Sada sam u fazi u kojoj bih poručila da radite sve suprotno od onoga što smo mi radili u vašim godinama. Uočila sam neke od svojih grešaka i poručila bih da ih ne ponovite. Ako sada za sebe mislite da ste skromni i da vam nije bitno kako ćete danas-sutra živjeti, da ćete se uvijek nekako snaći, nemojte tako razmišljati. Morate materijalno srediti svoj život. Morate doći do nekakvih konkurentnih profesija na tržištu.

To nije nešto što se očekuje da vam govore pisci, ali nemojte si dozvoliti da se zbog svojih ideala nađete u poziciji da ispaštate. Uvijek dobro izmjerite što je dobro za vas.

Mislite li da je moguće, ako već odaberemo profesiju od koje ćemo profitirati, još sa strane raditi ono što volimo i što nas ispunjava?

Apsolutno. I to je , po mome mišljenu, bolja opcija nego zarađivati minimalac za život od nekih ideala.

Za kraj nam recite kako biste književnost približili mladim ljudima u 21.st. kada je tehnologija,a paralelno s time i društvene mreže, glavna preokupacija mladih u slobodno vrijeme?

Uvijek je bilo pitanje kako mladima približiti književnost, ne samo danas. Kada nije bilo tehnologije, onda su se igrali vani. Nikada književnost nije bila masovni trend među mladima. Za to su, u prvom redu, važni dobri profesori književnosti zato što se navika čitanja stječe od malih nogu. Kod čitanja nije važno samo da čitamo kako bismo čitali i kako bi to otmjeno izgledalo. Važno je da je čitanje postane jedno veliko zadovoljstvo. Kod nas se stvari često postavljaju kao da je čitanje nešto što se mora, a čim se čitati mora, to nije to.

Što onda mislite o obaveznim lektirama u školi?

Nikada nisam bila jako sretna s obaveznim lektirama i taj mehanizam ispisivanja sažetog sadržaja je toliko destimulirajuć. To je najgora stvar koju možete napraviti čitatelju zato što on želi imati neku svoju viziju knjige, a ovako se uvodi neki gotovo vojni princip vježbanja memorije. Nekoliko je tu loših stvari; prvo tjerate mladog čovjeka da čita nešto što ste mu vi odredili,a drugo, on je dužan reproducirati taj sadržaj što mu, najvjerojatnije, nije uopće zanimljivo.

Nakon zahvale na odvojenom vremenu za intervju, Slađana Bukovac otišla se pripremiti za književni susret koji je, također, polučio veliki uspjeh.



Pošalji prijatelju Pošalji prijatelju
objavio: Tatjana Vrbanac Kezele   datum: 23. 1. 2018.

RAČUN ZA DONACIJE

 

    

 

 

 

NATJECANJA 2022./2023.

 

(P) ostanimo financijski i digitalno pismeni


 


Erasmus +


e-dnevnik

                               

                                                                   


Oglasna ploča

Državna matura

 


Brojač posjeta
Ispis statistike od 15. 9. 2010.

Ukupno: 696402

Korisni linkovi
Dnevni tisak


Kalendar
« Travanj 2024 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
Prikazani događaji


Tražilica



Forum




preskoči na navigaciju