Krajolik u početku

Sjedim na klupici u polju.
Jezik joj dugačak kao planinska rijeka,
oči se dižu, uši bježe,
usne trzaju, ali srce vene.
Promatram slijepim pogledom.

Stari grad novoga svijeta.

Pune su ulice prazne,
izgubljene u svjetlu.
Ptice vrište, kišobrani gore

dok si ti riba, a suho je more!

„Pogledaj me besprijekorna nakazo!

Izbaci pogled i umri od smijeha.

Uživaj u rajskom paklu koji si stvorio.
Glumiti Boga, nije tvoja uloga…“

„Beskonačnom je došao kraj
Mačke laju, psi love miševe,
grešnik zna sve rajske puteve,
a tvoja duša više nije ni komad kruha…“

„Gledaš gore, ali um ti je u tlu,
posadio si ga kako bi bolji plod izrastao,
ali ni sam ne razumiješ
kaos svoga oranja…“

„Plačeš more, a mora nema,
tražiš dubine plićaka.
Kratke noge daleko idu
pogazila se i zadnja barka…“

„Kao drvo se krećeš hitro,
suhim granama miluješ lica,
lišće leti, leti do neba
sunčan dan, a nevrijeme se sprema…“

„Veliki grad ti je prazna tvrđava
pun ljudi, ali opet si sam
utjeha ljubavi u doba mržnje
veliki zagrljaj Kristove kušnje…“

„Pusti me na miru u ovom kaosu!
Dovoljno si štete nanio svojim dobrim djelima!
Iskrivljena dušo ravnog pravca propasti,
letio si kao orao, ali danas ćeš pasti.“

Od toga dana isti svijet nije isti.
U djeci nema radosti
u mladima mladosti
starci jure na drugu stranu
svi se nadaju bijelom gavranu.