A prije 60 godina jedna je generacija maturanata bila na njihovom mjestu. Poletni i mladi, sa željama i planovima, snovima i nadanjima, spremni suočiti se sa životom i svijetom pred sobom. Prije desetak dana nazvao me gospodin Zvonko Jeličić i zamolio da dođu u školu i da im se pridružim jer okupljaju se povodom velike godišnjice svoje mature. A uz njih i njihova tri nastavnika: Dragan Meandžija, Janko Tintor i Vladislav Vindakijević.

Prošli su me trnci i neka neopisiva sreća jer ti ljudi osjetili su potrebu vratiti se i nakratko sjesti u školske klupe i tim činom pokazati da cijene ustanovu koja ih je odgajala i obrazovala, koja ih je izvela na put zrelosti i odraslosti.

A oni? Oči i srce nikad ne stare, zar ne?

Da je tako, savršen su dokaz. Promatrajući ih iz zadnje klupe, i slušajući obraćanje i prozivku njihovih nastavnika te njihova sjećanja na školu i mladost, sjetila sam se Tina Ujevića i njegovog svevremenog motiva 'starmladosti'.

Biti mlad po tijelu, a star u duhu ili biti u tim lijepim zlatnim godinama i posjedovati tu tako potrebnu i nužnu snagu mladog duha?

Uvijek bismo odabrali ovo drugo, ne bismo li?

Ovi ljudi, mlađi duhom od velikog broja mladih po godinama... trebali bismo ih uvesti u naše škole, među naše učenike i u naše kolektive kao svojevrsnu motivaciju, primjer volje za životom, poticaj za naš izlaz iz često bezrazložnog 'spleena' i 'svakidašnjih jadikovki'. To bismo trebali.

Generacijo maturanata 1962., počašćeni smo vašim pozivom i dolaskom u našu školu i od srca vam želim još mnogo, mnogo, mnogo tako potrebnih trenutaka, dana i godina mladosti duha kojim zračite. Hvala vam na vašoj prisutnosti i ovom iznimnom danu kojeg smo bili dio.

Ravnateljica Marija Margušić-Novosel, prof.