Dragi naš Luka, anđele mili, u raj poveli te anđeli. Počivaj u miru božjem.
Samo onaj tko izgubi dijete, može razumjeti bol roditelja. A sve riječi utjehe i svo žaljenje ovoga svijeta i svi izrazi sućuti, ne mogu i nikada neće odagnati njihovu bol.
Luka Norković bio je učenik 1. razreda naše male šačice gimnazijalaca među ostalom šačicom učenika prvih razreda. Učionica njegovog 1.a smještena je nasuprot zbornice. Vrata su često otvorena i u prolasku se mogu čuti glasovi učenika, rasprave oko književnosti, problemskih matematičkih zadataka i svega ostalog što čini sastavni dio obrazovanja jednog gimnazijalca.
Naš Luka. Miran, šutljiv i samozatajan. Velikih krupnih očiju i iskrena osmijeha. U prolasku prema zbornici često sam znala na trenutak zastati i kimnuti glavom s neizrečenim pitanjem: Je li sve u redu? A dječakov treptaj očima i široki osmijeh bili su potvrdan odgovor na to moje, samo nama znano nepostavljeno pitanje.
No, Luka je bio šutljiv samo na riječima jer čovjek se može izražavati na različite načine; riječima, pokretom, glazbom, kistom... A upravo ovo posljednje, bio je Lukin medij putem kojeg su njegove misli, ideje i razmišljanja poprimali oblik i postajali dio opipljive stvarnosti. Slikanje je bio njegov veliki talent, a kistovi i boje, papiri likovne mape i platna bili su njegov svijet.
U utorak, posljednjeg dana ove nastavne godine, u radosti i veselju trebali smo obilježiti Dan škole, a Lukini likovni radovi trebali su biti dio naše izložbe, presjeka svega onoga što smo ove školske godine učili i radili, svih naših uspjeha i ponosa svim našim učenicima. No, u samo jednom trenu, tragedija nas je sve obavila neizmjernom tugom.
Jučer je zauvijek prestalo kucati srce dječaka krupnih očiju i iskrena osmijeha. Jučer je mač boli probio srce Lukinih roditelja i obitelji, neizmjerna tuga nadvila se nad našu školu i naš mali grad. I više nikada ništa neće biti kao prije jer Luka više nije među nama.
Zašto se događaju tragedije? Zašto stradaju i umiru djeca? Mnoštvo je pitanja 'zašto' na koja čovjek u svojoj slabosti, pred tajnom Neizrecivoga, nema i nikada neće pronaći odgovor, već samo snagu, utjehu i nadu da ovdje i sada nije naš kraj.
Dragi naš Luka, anđele mili, vječnost je beskonačno prostranstvo i nepregledno slikarsko platno. Neka tvoja nevina dječja duša oboji Nebo šarenim bojama u svim prekinutim potezima kista ovozemaljskog života.
U vjeri i nadi konačnog susreta u vječnosti, u svoje ime i svih učenika i djelatnika Srednje škole Glina, izražavam iskrenu kršćansku sućut majci i ocu, sestrama, obitelji, rodbini i prijateljima.
Mirno snivaj, nasmijani naš dječače.
Mirno spavaj, dragi naš Luka.
Anđele mili, u raj poveli te anđeli.
Počivaj u miru božjem.
Ravnateljica Marija Margušić-Novosel
« Studeni 2024 » | ||||||
Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
28 | 29 | 30 | 31 | 1 | 2 | 3 |
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 1 |
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |