Iako ponekad imamo i pozitivna i negativna mišljenja o profesorima, da nije njih, mi danas ne bismo znali pisati, računati i ne bismo znali neke sasvim nove činjenice koje druga djeca, primjerice u Africi, baš i nemaju priliku saznati.

Učitelj je taj koji nas vodi, usmjerava i prati kroz život. Meni vrlo bliska osoba jednom je rekla da su učitelji svijeće koje nam osvjetljavaju mračan put novim znanjem. I sad znam da je bila u pravu!

Poznati psiholog Daniel Goleman u svojoj je knjizi Emocionalna inteligencija napisao: „Najviše što obrazovanje može pružiti djetetu u njegovu razvoju jest pomoći mu i usmjeriti ga prema području na kojemu mu njegova nadarenost najviše odgovara, gdje će biti zadovoljno i stručno.” Smatram da bi to trebao biti temeljni poticaj svakom profesoru jer zahvaljujući njihovom vodstvu, mi idemo naprijed i učimo još više.

Kako bismo našim dragim učiteljima zahvalili za njihovu požrtvovnost i nesebično darivanje sebe i svoga znanja, svake godine 5. listopada u Srednjoj školi Glina obilježava se Svjetski dan učitelja.

Ove godine našoj školi profesore su posebno iznenadili drvodjeljski dizajneri koji su, zajedno s razrednicom Martinom Grbešom, svim nastavnicima podijelili jabuke kao znak pažnje.

Za kraj ćemo vas, povodom Svjetskog dana učitelja, počastiti intervjuom s profesoricom Ljerkom Iharoš. Uživajte!

• Kažu da je biti učitelj najbolje ljudsko zvanje. Slažete li se s tim?

Kažu da je biti učitelj, nastavnik poziv i ja se slažem s tim, a je li najbolje zvanje, to ne bih znala. Za mene to svakako jest jer da opet moram birati, pa čak i da znam sve što sada znam, odabrala bih ga opet.

• Što vas je potaknulo da postanete profesorica hrvatskoga jezika?

Htjela sam biti nastavnik, ali ne hrvatskoga jezika. Hrvatski je došao slučajno, ali budući da vjerujem da Bog za sve nas ima plan, onda se slučajnost isključuje. Naime, moj prvi izbor bio je studij engleskoga jezika i povijesti umjetnosti jer sam imala prekrasnu profesoricu engleskoga zbog koje sam zavoljela taj predmet. No okolnosti su se tako poklopile da su rezultati prijamnoga iz hrvatskoga bili gotovi prije engleskoga i povijesti umjetnosti, a meni se žurilo kući. Rekoh samoj sebi: „Hajde ti Ljerka upisuj taj hrvatski i bježi doma!“ Nikada nisam požalila što sam tako odlučila.

• Možete li navesti neku dragu uspomenu iz svojeg dugogodišnjeg staža u Srednjoj školi Glina?

Draga uspomena su djeca, tj. učenici.

• Učenici kojima predajete smatraju Vas zabavnom i opuštenom profesoricom. Jeste li zadovoljni tim mišljenjem?

Nisam znala da sam zabavna pa eto, hvala što sam to saznala! I zapravo mi je drago da me smatraju takvom jer sve teško i ružno je lakše preživjeti u ovom brzom, teškom i ponekad nemilosrdnom životu ako pristupimo na drugačiji način. Raditi i učiti se mora, zašto ne bismo tomu pristupili na drugačiji način? Radili, učili i smijali se!

• Za koji nogometni klub navijate?

Hajduk, oduvijek, obiteljsko naslijeđe! I Banovac, naravno!

• Vaša najčešća poštapalica?

To bolje znate vi! (Ja se nadam da je nemam!)

• Možete li navesti neku zanimljivost o sebi?

Oprala sam kosu za ovaj svečani čin!

• Za kraj, što biste htjeli poručiti sadašnjim i budućim generacijama?

Bojim se da to ne bi stalo u jedan prosječan intervju jer, kao što i sami znate, četiri godine govorim o životu, povezujem ga s nastavnim sadržajima kad god mogu jer znam da ćete čim završite srednju školu zaboraviti i književna razdoblja, i vrste riječi, i neke od pisaca, ali priča o životu ostat će kod većine duboko urezana i, nadam se, pomoći kad bude teško, kad bude trebalo. Ipak, nešto bih izdvojila: čitajte, čitajte kad god možete jer kažu da djeca koja čitaju postaju ljudi koji misle. A ja vjerujem u to.

Eto, Ljerka vam daje dragocjeni savjet, a na vama je što ćete napravit za svoju dobrobit - postati mislilac.

                                            Marija Roksandić, 3.a